Ubit, zaklat i teško ranit
- Pero Grbić
- May 10, 2016
- 2 min read
Umjesto još jedne sportske večeri u kojoj bi svi ljubitelji najljepše sporedne stvari na svijetu trebali uživati, medije su preplavili napisi o incidentima navijača West Hama koj su svojim izgredima bacili ljagu na derbi kola s Manchester Unitedom. Tim činom ponovno je otvoreno pitanje huliganizma koje se u Engleskoj smatralo gotovo riješenim i svedenim na minimum.
Nasilje na ulicama, kordoni policije, šteta na izlozima, prozorima, automobilima, poneki mrtav. Vrijedi li sportski događaj toliko? Vrijedi li straha čitavog jednoga grada? Vrijedi li ijednog života, ijedne ozljede? Reći će obožavatelj nogometa da vrijedi. Psihologija kaže da čovjek treba grupu. Danas, u vrijeme kada nam, po demokratskim načelima, nastoje uzeti širu zajednicu, jedino se još u grupama navijajući za voljeni klub osjetimo dijelom nečeg većeg od nas samih. Jer, nastoje se, u ime globalnog svijeta, izbrisati kolektivne odrednice i ustanoviti dužničko društvo u kojem nakon nedostatka dvije ili tri plaće gubite nepokretnu i pokretnu imovinu, mobilni telefon i kontakt s globalnim svijetom.
A kad shvatimo da postoje stvari vrijednije od automobila, mobilnih telefona, kuća i računa u bankama, bude kasno. Natrag se, nakon sječenja grana uz koje smo se popeli u hijerarhiji kaveza s majmunima zvanim moderni svijet, već je kasno.
U međuvremenu, mladi ljudi, pa i stariji, nalaze se po kavanama, ulicama, parkovima i trgovima i vode krvave bitke u kojima se osjećaju kao borci i zaštitnici grba i stijega svojega kluba. Jer njihovi su im klubovi nerijetko bliži od obitelji od kojih su se udaljili, od njihova naroda, jezika, kulture.
Čitav jedan svijet u kojem se mlad čovjek osjeća potrebnim, voljenim i korisnim. Sve se to ima u navijačkoj skupini. Onda, kad teror osvane na ulici, brzo se na televiziji pojavi kakav profa psihologije i priča kako nešto nije u redu s državom, obitelji, društvom, odgojem i svime čega nema, a trebalo bi biti.